Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi (Isusu) svjedoci... (Djela 1:8)

Od Jehovinog do Isusovog svjedoka

Sandra Sharp

 

Zovem se Sandra, rođena sam i odgajana zajedno sa šestero braće i sestara kao Jehovin svjedok.

Još od vremena vrtića, kao mala djevojčica osjećala sam posebnu ljubav prema Isusu; za pojavu ove ljubavi zaslugu pripisujem jednoj vrlo posebnoj gospođi po imenu gospođa Kayward, vozačici mog školskog autobusa. Svakog jutra ona je u autobusu pjevala s nama, ponavljajući neke od njenih najdražih kršćanskih pjesama. Najbolje se sjećam pjesama: "Isus me voli" i "B-I-B-L-I-J-A". Otišla bi kući pjevajući te pjesme, čemu se moja majka nije previše protivila, ali me je ohrabrivala da umjesto njih pjevam "Pesme kraljevstva" iz pjesmarice "Melodije kraljevstva". Pjevati Isusu značilo je i klanjati mu se a to je bilo strogo zabranjeno, jer se trebalo klanjati samo Jehovi.

No, nisam sebi mogla pomoći, to me je ime iznova i iznova privlačilo. Postojalo je nešto u vezi tog imena što je dotaklo moje srce i učinilo da osjećam prisnost kakvu nikada prije nisam osjetila; čak ni dok sam bila aktivni Jehovin svjedok. Osjećala sam život kad bih pjevala o Gospodinu Isusu Kristu. Osjećala sam njegovu ljubav i ja sam mu tu ljubav uzvraćala.

Tijekom svih tih godinama dok sam sebe nazivala Jehovinu svjedokinju i posjećivala „Dvoranu kraljevstva“, nikada nisam zaboravila taj osjećaj, tu vezu koju sam osjećala s Isusom, ali zbog straha da ću time pokazati nepoštovanje prema Jehovi, morala sam te uspomene odložiti na policu, jer je samo on (Jehova) bio vrijedan da ga se slavi. Međutim, kako sam postala sve više umiješana u organizaciju, te postala i "pionir" u službi, pokušala sam se osloboditi tih osjećaja ali i sumnji koje sam imala prema učenjima organizacije. Pokušala sam zanemariti tihi glas u svojoj glavi i poticaj u srcu da sama potražim istinu, sve u strahu da će gledati na mene kao na otpadnika i da ću izgubiti ljubav, odobravanje i zajedništvo sa svojim prijateljima i obitelji.

Kada sam jednog dana bila vani na službi svjedočenja, naišla sam na stihove koji su me vrlo uznemirili. Nisu imali smisla i sigurno je da nisu davali podršku da je istina ono čemu su me Jehovini svjedoci učili svih tih godina. Zapitkivala sam o ovim stihovima suprugu jednog od starješina i kao i uvijek, rečeno mi je da je to samo đavao koji me pokušavao odvući od Jehove i od njegove istine. Negdje u krajičku mozga zapitala sam se, "je li to zaista bio đavao ili netko drugi, netko kome sam prije mnogo godina, još kao mala djevojčica, otvarala svoje srce; moj Gospodin, moj Spasitelj Isus Krist."

Još uvijek nesigurna i uplašena nastavila sam ići od vrata do vrata, osjećajući se kao licemjer kada bih govorila ljudima o organizaciji koja ih može jedina spasiti od dolazećeg Božjeg gnjeva, od Harmagedona. Utonula sam u duboku depresiju i imala sam ozbiljne napade panike. Osjećala sam se kao da gubim razum.

Jednog sam dana stajala na nečijim vratima i razgovarala sa starijim muškarcem o posljednjem izdanju časopisa "Stražarske kule" kada mi je s leđa dotrčala jedna vrlo uzbuđena žena i upitala me: "Jeste li vi jedna od Jehovinih svjedoka", i rekla sam joj: "Da ". Opet me pitala: "Tko je vaš Bog?" Odgovorila sam joj da je to "Jehova". Tada me je ona zapitala: "Je li Tomin Bog i moj Bog?" Ja sam ponovno odgovorila sa: "Da". Tada je koristeći se mojom vlastitom Biblijom, istu otvorila u Ivan 20:28 i rekla mi da taj stih pročitam naglas. Nikada prije nisam pročitala taj stih i bila sam zapanjena. Toma je govorio o Isusu kao o svom Bogu!

Gospodin me je pokušavao ohrabriti stavljajući mi do znanja da nisam luda što postavljam pitanja u vezi s organizacijom, niti da je đavao umiješan u moje sumnje. To je bio osobno On, Gospodin Isus, koji me je pozivao izaći i pokušavao mi je pomoći da vidim pravu istinu koja je u suprotnosti sa lažima organizacije Jehovinih svjedoka. Taj je događaj u meni zapalio vatru i počela sam istraživati ​​pozadinu organizacije i uspoređivati ​​tekst iz Pisma s tri različita prijevoda Biblije, s King James Version, Novi Svijet i Grčkim. Spustila sam se na koljena i rekla Jehovi, da nemam namjeru pokazati nepoštovanje prema njemu time što ću se izravno obratiti Isusu, ali sam morala bar na trenutak s njim razgovarati.

Počela sam izlijevati svoje srce Gospodinu i tražila sam od njega da mi pokaže istinu. Tražila sam da mi pokaže put i ja ću ga slijediti bez obzira na cijenu. Znala sam da to neće biti lako i tražila sam od Isusa da mi da snagu koja mi je potrebna da bih ostavila organizaciju i rekla prijateljima i obitelji da više ne želim biti član Jehovinih svjedoka, jer je ona utemeljena na lažima i lažnim proročanstvima ljudi koji su bili zavedeni đavlom kako bi klevetali Ime i istinu o osobi Gospodina Isusa Krista.

Čvrsto sam odlučila da je moja ljubav prema Gospodinu puno jača od straha što će ljudi reći ili misliti. Isus mi je dao snagu lavice i djelovala sam prema njegovim uputama tako što sam napisala pismo lokalnoj zajednici tražeći od njih da uklone moje ime iz njihove knjige članova. To je uzrokovalo poprilično komešanje. Trebala sam se pojaviti pred starješinama; a tu je bio prisutan i moj bivši suprug, kao jedan od muškaraca koji je bio obučen za starješinu.

Osjećala sam se kao osuđenik na smrt. U njihovim očima to sam i bila. Rekla sam im da vjerujem da je Isus bio (i jeste) Bog i da je organizacija samo jedan od lažnih proroka, i da ona ljude koji traže Boga navodi na pogrešan put. Tada sam s njima podijelila stih koji sam našla u Jeremiji 14:14: "Laž prorokuju ti proroci u moje ime; niti ih poslah niti im nalog kakav dadoh - ja im i nisam govorio. Oni vam prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga." Tada sam im pročitala prvi stih iz Ivana: "U početku bijaše Riječ (Isus), i Riječ bijaše u Boga (Otac), i Riječ bijaše Bog (onaj koji je stvarao)", a ne samo neki bog. Nastavila sam s trećim stihom: "SVE JE (a ne sve druge stvari) kroz NJU postalo (Isusu); i bez nje NIŠTA NIJE POSTALO što je postalo." (Ivan 1:1.3)

Nastupila je tišina. Upravo kao s Danijelom u lavljoj jami, njihova su usta bila zatvorena, ali nadam se, da su njihove oči srca bile širom otvorene. Molim se za to. Vrijeme pravog iskušenja nastupilo je kada sam se trebala suočiti sa svojom obitelji; naročito s majkom koju mnogo volim. Moj stariji brat me je nazvao da mi kaže: "Zbogom". Moj mlađi brat me je nazvao da mi kaže, da od toga dana ja za njega više ne postojim, da sam za njega mrtva. Moje sestre ne žele razgovarati sa mnom, jedino ako baš moraju a majka mi je spustila slušalicu prva tri puta kad sam je nazvala.

Sada, tri godine kasnije, dolazi mi u posjetu i pristojno sa mnom razgovara. Ponekad čak razgovaramo io tome što ja, prema Bibliji, vjerujem i ona s poštovanjem sluša o mojim pogledima. Čak je i izjavila da ono što govorim ima smisla. Pitanje je, govori li ona to samo da bi me ušutkala ili, ima li i ona, negdje u svom umu, svoje sumnje u vezi s učenjima organizacije Jehovinih svjedoka? Vjerujem u svom srcu da ona zna da mora biti više istine od onoga čemu su je učili, i da žarko želi čuti više o tome, ali ju je također strah od mogućih posljedica; i šta bi obitelj mogla pomisliti i kaže. Ovoga će mi ljeta doći u posjet, tu u Texas, i onda ću imati prilike s njom više toga podijeliti. Prije neki dan mi je rekla da bi voljela još razgovarati o tome što sam pronašla u Bibliji i zašto vjerujem to što vjerujem. Vjerujem da je Gospodin zove izaći van kao što je i mene pozvao, i koristi se sa mnom kako bi joj pomogao uvidjeti pravu istinu o njemu, njegovoj volji, io budućnosti.

Bez obzira na to što me se je moja obitelj odrekla, Gospodin me je blagoslovio ljubavlju, opraštanjem, i nadom za sve njih, i da će On jednog dana zakucati na vrata njihovih srca i ukloniti veo s njihovih očiju, kao što je to milostivo učinio i meni. Nije mi bilo lako to što nisam mogla podijeliti svoj život i život mog sina s mojom braćom i sestrama po tijelu. Ali sam sada blagoslovljena s još većom obitelji, Božjom obitelji pravih kršćana koji nas bezuvjetno vole. Stih koji mi je Gospodin dao glede prinošenja žrtvi, naročito kada se radi o obitelji jeste u Marku 10:29-30: "Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni."

To je bio taj stih koji mi je pokazao što trebam učiniti bez obzira na cijenu. Svojevoljno sam žrtvovala svoj brak, svoju obitelj, svoj život za ljubav, istinu i milost Gospodnju. Ni zbog čega ne žalim. Gospodin je obnovio tu posebnu vezu, taj topli sjaj u mom srcu, taj osjećaj bezuvjetne ljubavi koja se može naći samo u bliskom odnosu s njime, i darovana je svima onima koji ga prepoznaju kao svog Gospodina, Boga, i osobnog Spasitelja.

Sada sam nanovorođen kršćanka i sa velikom radošću pjevam pjesme slavljenja i obožavanja Gospodinu Kristu u crkvi "Božje zajednice Parkside" ovdje u Cortlandu, New Yorku, gdje me on nastavlja blagoslivljati zbog moje odluke da On i njegova istina u njegovoj Riječi budu na prvom mjestu u mom životu. Još uvijek ima puno toga što moram naučiti, ali ovoga puta ja slijedim Isusa Krista i dozvoljavam mu da me vodi svojim putem stvarne istine i razumijevanja, i on me nikada neće povesti nekim pogrešnim putem.

Gospođa Kayward, moja stara vozačica školskog autobusa, umrla je prije par godina, rečeno mi je da je umrla od raka, no, vjerujem da ona sada živi u slavi. Ona također živi u mom srcu i sjećanju, vječno ću joj biti zahvalna, jer mi je rekla o ljubavi koju Gospodin Isus Krist pruža, što mi je zauvijek promijenilo život. Međutim, najviše sam zahvalna Isusu zato, jer me nikada nije napustio, čak ni onda dok sam bila izgubljena u lažnoj organizaciji Jehovinih svjedoka. Isus je doista vjeran.

S puno kršćanske ljubavi.

- Sandra L. Sharp

 

Izvor: http://carm.org/christianity/testimonies/jehovahs-witnesses-jesus-sandra-sharps-story