"Nastojanje da se primora sve ljude da misle jednako o svim temama, kulminiralo je velikim otpadništvom i razvojem velikog Papinskog sustava."  Stražarska kula - ponovljena izdanja, 1. rujna 1893, str 1572

"Čuvajte se  'organizacije'. Ona je potpuno nepotrebna."  Stražarska kula - ponovljena izdanja, 15. rujna 1895, str 1866 (C.T. Russell)

Božja «organizacija»

Ima li Bog organizaciju? Je li On uvijek imao organizaciju? Je li Izrael bio Božja organizacija u antičko doba? Jesu li Jehovini svjedoci njegova organizacija danas? Može li organizacija biti Božji prorok ili glasnogovornik? Govori li Biblija kršćanima da identificiraju ili da budu vjerni Božjoj organizaciji?

Stražarska kula tvrdi da je Bog oduvijek komunicirao sa svojim slugama i vodio ih kroz organizaciju. Danas, ona uči, da je Božja organizacija identificirana s Jehovinim svjedocima, koji smatraju svoje Vodeće tijelo i njegovog pravnog zastupnika, Biblijsko i traktatno društvo Stražarska kula (Watchtower Bible and Tract Society), predstavnicima božanski imenovanog "kanala komunikacijske" između Boga i čovjeka. Oni su poučeni da Bog usmjerava sve svoje interese na zemlji kroz tu organizaciju, a da izvan nje ne postoji mogućnost bilo spasa ili božanske naklonosti. Prepoznavanje autoriteta "duhom-vođene organizacije", je čak i uključeno u zahtjevima za  krštenje Jehovinih svjedoka.

Kroz tiskane publikacije i predstavnike, osoblje u središtu Društva Stražarske kule daje redovne, detaljne smjernice tisućama skupština Jehovinih svjedoka u svijetu. Oni koordiniraju aktivnosti na terenu, prilagođavaju objašnjenja doktrinarnih ili organizacijskih tema, pružaju pravila i propise za upravljanje vjerskih i svjetovnih stvari i navode disciplinske postupke za one koji se ne uspiju prilagoditi. Osoblje u sjedištu također prima redovite izvještaje od predstavnika na terenu.

Ovaj tip redovitog usmjeravnja središnje grupe nad ostalima diljem svijeta ili nad velikim geografskim područjima nije bio moguć ni prije dva stoljeća. Cijeli koncept "svjetske organizacije" je prilično nov i rezultat ogromnog poboljšanja u komunikaciji unutar otprilike prošlog stoljeća. Važno je zadržati ovu činjenicu na umu dok procijenjujemo što Biblija pokazuje kako se Bog objavio svome narodu u prošlosti.

Od Adama do potopa

Od potopa do Sinaja

Kako je Izrael bio organiziran?

Od Sinaja do Samuela

Loša ideja hvata korjenje

Dva kraljevstva - jedna organizacija?

Isus: poslan "izgubljenim ovcama doma Izraelova"

Kako je Bog komunicirao s Izraelom?

Počinje kršćanska era

Jesu li apostoli bili "Vodeće tijelo?"

Jeruzalemski "sabor" – izvor  "Novog svjetla"?

Božji Duh djeluje s ranim kršćanima

Radi li Bog s pojedincima i organizacijom?

"Dođite k meni"

Gdje poći odavde?

Od Adama do potopa

Bog je govorio izravno Adamu i Evi. Blagoslovio ih je i rekao im što od njih očekuje (Postanak 1:28-30). Nakon što su sagriješili, ispitivao ih je i donio presudu izravno nad njima i zmijom (Postanak 3:9-19). Bog je prosudio žrtve koje su prinijeli Kain i Abel pojedinačno. Kada je Kajin pokazao krivi stav, Bog mu je dao osobne smjernice i upozorenja u borbi protiv grijeha. Nakon što je ubio svog brata, Bog ga je sudio kao pojedinca - Post 4:6-15.

Tijekom dugog razdoblja patrijarhâ, poslušnost Božjoj zapovijedi čovječanstvu da bude plodno, da se množi i napuni zemlju je zahtjevala da se njegove sluge rašire po Zemlji a ne da se okupe. Dosljedno se ne spominje niti jedna skupina Božjih slugu, koja ga je štovala na središnjoj lokaciji ili redovito primala poruke kao grupa od Boga da bih ih proslijedila drugima.

Kada je Bog odlučio poplavom očisti zemlju od nepravde, odabrao je Nou da provede upute koje će sačuvati i ljudske i životinjske obitelji. Bog je izravno govorio Noi.¹ Propovjednik pravednosti (2. Petrova 2:5) Noa djelovao je kao prorok, onaj koji komunicirao božanske poruke. Nakon potopa, Noa je prinio žrtve Bogu u ime svoje obitelji, uzorak koji je trajao za mnoga stoljeća (Job 1,5). Glave obitelji su zastupali svoje obitelji pred Bogom, i na taj način u tom ograničenom smislu preuzele ulogu svećenika ili posrednika.

Od potopa do Sinaja

Nakon potopa, Bog je ponovio svoju naredbu "Rađajte se i množite i napunite zemlju!" (Postanak 9:1). I nastavio je govoriti izravno pojedincima, ili komunicirati putem anđela, snova i vizija ili proroka, koji su primili poruke od Boga i bili prisiljeni da ih predaju svojim primateljima. Kada se grupa pobunjenika urotila da se okupe zajedno i sagradi veliku kulu, dijelom zbog straha da će biti "raspršeni po svoj zemlji", Jehova Bog im je pobrkao jezike da ih prisili na poslušnost, barem za neko vrijeme, njegovoj naredbi da napune zemlju - Postanak 11:4.8.

Stotine godina kasnije, Bog je obećao svome prijatelju Abrahamu, izvanrednom čovjeku vjere, da će od njega učiniti "veliki narod" (Postanak 12:2). To je označilo početak nečeg novog. Odabrana obitelj će dobiti posebnu pozornost i donijeti obećanog Mesiju. Je li to označilo početak novog, više "organiziranog" načina komuniciranja s ljudima?

Dok je Abrahamova obitelj rasla, Bog nastavlja komunicirati izravno sa svojim slugama, uključujući i osobe koje su djelovale, privremeno ili trajno, kao proroci. Ipak, čini se da nitko nije imao cijelu sliku, niti je Bog radio samo kroz jedan "kanal" ili roba u isto vrijeme. Na primjer, dok je još bio dječak i živio s ocem, patrijarh i prorok, Josip je usnuo inspirirane snove koji su prorekli budućnost. Jehova je poslao Josipa u Egipat da pripremi put za rast Jakovljeve obitelji u narod. Ali Jehova nije otkrio Jakovu ono što je radio, iako je još uvijek Jakov patrijarh i prorok (Postanak 42:36). Pod Božjim vodstvom, sedamdeset pet Abrahamovih potomaka preselilo se u Egipat. Kad su 430 godine kasnije iz njega izišli, bilo ih je u milijunima.

Kaad je Bog nakanio izbaviti svoj narod iz ropstva u Egiptu, osobno je govorio Mojsiju iz gorućeg grma, i poslao ga da čini čuda, pokaže Izraelcima i Egipćanima značenje i moć iza imena Jehova. Njihova spremnost da se prihvati i obožava zlatno tele na ravnicama Sinaja, na primjer, i drugi znakovi slabe vjere upućuju na to da dok su bili u Egiptu, kao grupa, nisu održavali čistu praksu obožavanja koju je imao njihov predak Abraham.

Izraelci su ušli u savez, poseban odnos s Bogom, nakon što su napustili Egipat. Dobili su Zakon, koji će ih voditi u moralnim, građanskim, i vjerskim pitanjima. Stražarska kula prikazuje te događaje kao paralelu načinu kako su Jehovini svjedoci dovedeni iz "svijeta", a posebno kršćanstva, te kako su dobili centralizirano usmjerenje kroz zemaljski "kanal komunikacije", što je rezultiralo njihovim rastom u svoj trenutni organizirani oblik. Izrael se koristi kao "tip" ili slika visoko organiziranog Društva Stražarske kule. Je li ova slika istinita? Je li Mojsijev zakon stvorio centraliziranu administrativnu strukturu istovjetnu onoj koja vlada Jehovinim svjedocima danas?

Kako je Izrael bio organiziran?

Mojsije je doista bio "kanal komunikacije" između Boga i Izraelaca. Naveden je u Pismu kao "posrednik" (Brojevi 12:7; Gal 3:19). U toj ulozi, on je nagovijestio Isusa Krista (PnZ 18:18-19 usporedbi s Djela 3:19-23). Mojsije je vodio Izrael i bio je prorok. Njegov nasljednik Jošua je bio vođa, ali ne i posrednik ili prorok. Niti su to bili Mojsijev brata Aron i njegovi potomci svećenici. Oni su, kao i drugi članovi njihova plemena, leviti, samo obavljali vjerske dužnosti, a ne izvršne ili proročke. Tko je, dakle, vodio stvari u Izraelu?

Nije bilo potrebe za središnjom vlasti, jer je narod Izraela zapravo bio jedna obitelj. Izrael je bio "organiziran" uzduž obiteljske linije. U Izraelu, starješine i "poglavari nad stotinama i tisućama" nisu bili izabrani na općim izborima, niti ih je Bog postavio. Oni su rođaci ljudi koje predstavljaju. Svako pleme je obiteljska skupina koja potječe od zajedničkog pretka i usko je povezana krvlju.

Mojsijev zakon je dao moralne i vjerske smjernice Izraelcima. Providio je opsežne definicije grešnih misli ili radnji koje bi mogle doći u svakom aspekt svakodnevnog života, uz određene postupke koji se bave s tim prijestupima. Ali to nije postavilo nikakav ljudski oblik vlasti ili upravnog tijela. Prema Zakonu, Izraelci su se trebali rukovoditi osobnom savješću, a ne ljudskim vladarima koji provode vladajuću moć preko policije ili drugih oružanih snagama. Sankcije protiv grešnika ili prjestupnika zakona su bile provođene u svakoj zajednici od strane samih ljudi, pod nadzorom starješina. Svećenici su nadzirali prateće žrtve i druge vjerske procedure. Svaki pojedinac je bio odgovoran za svoje ponašanje pred Bogom, svojom obitelji i zajednicom. To je teokratski oblik vladavine u pravom smislu: Bog je djelovao umjesto nekog zemaljskog kralja. Je li ovaj oblik vladavine funkcionirao?

Od Sinaja do Samuela

Nakon ulaska u obećanu zemlju, Izraelci su živjeli više od 350 godina bez ljudskog kralja ili središnje vlasti. "U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Svatko je činio ono što je smatrao ispravnim." (Suci 21:25). Ovaj teokratski aranžman nije rezultirao u anarhiji. Dokazi pokazuju da je dozvoljavao izvrsne rezultate.

S vremena na vrijeme po potrebi Bog bira i imenuje suce. Oni su djelovali kao vođe, ali više u vojnom a ne vladalačkom smislu. U nekim perodima više od jednog suca je bilo aktivno. A u nekim periodima niti jedan sudac nije bio aktivan. Suci nisu imali nikakvih posebnih izvršneih vlasti, niti su djelovali kao kraljevi nad Izraelom, jer Bog je trebao biti njihov jedini vladar. Zadnja poglavlja sudaca sadrže zanimljivu i neobičnu priču o tome kako se u ovakvom aranžmanu sprovodila pravda u slučaju posebno nasilnog zločina.

Biblijski izvještaj pokazuje da je tijekom više od dvije trećine razdoblja sudaca bio mir u zemlji. Nakon razdoblja kada se se pojavljivali suci kako bi izbavili Izraela od neprijatelja, bilo su tri perioda od četrdeset godina i jedno razdoblje od osamdeset godina, kad je zemlja bila u "miru" (Suci 3:11, 30; 5:31, 8:28). Nakon što su ta razdoblja sudaca završila, nikada više nije bilo toliko mirnih godina. U stvari, tijekom tog vremena, Biblija izvještava da je samo jedan prorok, žena Debora, bila poslana Izraelu. Što se dogodilo da se promijenila situacija i da su se spriječili uvjeti za mir u zemlji?

Loša ideja hvata korjenje

Na kraju, Izraelci su počeli tražiti kralja. Htjeli su vidljivu središnju vlast. Zašto? Je li to zato što teokratski oblik vladavine koji je donio mir i prosperitet generacijama nije funkcionirao? Ne. Je li to bilo da ih se zaštiti od otpadništva? Ne. Zašto su tražili kralja? Rekli su: "Tako ćemo i mi biti kao svi narodi. Neka nam kralj naš sudi i ide pred nama i vodi bitke naše!" (1. Sam 8:20). Tražili su kralja kako bi mogli biti poput poganskih naroda oko njih. Ideja je bila sebična, svjetovna, i ne-teokratska. I Bog je rekao upravo to. Samuel smatra da je Izrael odbacio njega kao proroka, ali Jehova Bog ga je ispravio. Bog je rekao da je njihov zahtjev bio odbacivanje njega kao njihova kralja. Bog je upozorio Izrael da će centralizirani oblik vlasti dovesti do mnogo poteškoća, ali oni su i dalje inzistirati na tome da im Bog dadne ljudskog kralja - 1. Sam 8:10.

Bog odobrava njihov zahtjev. Izabrao je dobrog i sposobnog čovjeka, Šaula, kao prvog kralja. S vremenom, dobra svojstva zbog kojh je Šaul bio izabran su postala korumpirana. Bog je odbacio Šaula i izabrao drugog kralja za Izrael, dječaka Davida koji je odrastao u čovjeka "po (Božjem) srcu" (1. Sam. 13:14). Čak i čovjek s ovom divnom preporukom nije bio bez ozbiljnih nedostataka. Davidovo kraljevanje je bilo ugroženo s osobnim skandalima i obiteljskim tragedijama. Davidov sin Salomon bio je poznat kao "najmudriji od svih ljudi." Njegovih četrdeset godina vladavine bilo je u znaku mira, napretka i sreće, ali s godinama, on je također bio nevjeran Bogu (1. Kraljeva 11:4-6). Kao rezultat toga, kada je Salomonov sin Roboam, preuzeo prijestolje, Jehova je zauvijek rascijepio naciju u dva kraljevstva: deset plemena na sjeveru (Izrael) i dva plemena na jugu (Juda) - 1. Kraljeva 11:9-13.

Središnja vlast nad cijelim Izraelom je propala. Trajala je samo tri generacije, iako je sam Bog odabrao njihove kraljeve. Od tog trenutka pa na dalje u židovskoj povijesti, uspoređivanje Izraelaca s Jehovinim svjedocima u dvadesetom stoljeću, postaje još teže i kompliciranije.

Dva kraljevstva - jedna organizacija?

Nakon podjele na dva kraljevstva, stvari više nikad nisu bile iste za Židove. Kraljevstvo Jude je nastavilo imati Davidove potomke na prijestolju, dok je kraljevstvo nad Izraelom imalo više dinastija, koje su se s vremena na vrijeme smijenjivale kroz krvave ratove. Dva kraljevstva su vodili ratove s vanjskim neprijateljima, i oni jedno protiv drugog. Svaki je imao svoju liniju kraljeva. Sjeverno kraljevstvo je postavilo središte bogoslužja u Samariji, a ne u Jeruzalemu, koji je na području kraljevstvu od druga dva plemena, te u velikoj mjeri zamijenilo levitsko svećenstvo s ne-levitskim svećenicima, što je dovelo do krivog bogoštovlja.

Teško je zamisliti kako bi se vladajuća situacija među Židovima mogla na bilo koji način usporediti s jednom skladnom organizacijom sa centraliziranom upravnom strukturom. Situacija nije bila da je jedno od kraljevstava bilo vjerno, a drugo nevjerno. Bilo je vjerojatno da će dobri i loši kraljevi biti u jednom kraljevstvu ili drugom. Bog nije odbijao baviti se s jednim ili drugim kraljevstvo. On je slao proroke u oba kraljevstva. U svakom je kraljevstvu, kada je bilo nepravednih kraljeva, zloća obilovala. No, pod pravednim kraljevima, desio bi se općenito povratak na više čisti oblik obožavanja što bi rezultiralo blagoslovima.

Sjeverno kraljevstvo, Izrael, palo je zauvijek u ruke asirskoga kralja Salmanasara sredinom osmog stoljeća prije Krista. S vremenom, neki od njihovih potomaka vratili su se u svoje formalno središte, Samariju u sjevernoj Palestini. U Isusovo vrijeme su bili poznati kao Samarijanci, i bili su omraženi od strane svojih židovskih rođaka. Nakon pada sjevernog kraljevstva, kraljevstvo na jugu, Juda, je nastavilo imati i dobre i loše kraljeve. U šestom stoljeću prije Krista, Bog je konačno dopustio da ih Nabukodonozor odvede u sužanjstvo u Babilon, zbog njihove nevjere. Nakon sužanjstva, relativno mala grupa se vratila u Jeruzalem kako bi obnovili hram i svoju židovsku domovinu. No, većina se nikada nije vratila u Palestinu.

Do dolaska Isusa, prošlo je gotovo dvadeset stoljeća od vremena kada je Bog obećao svome prijatelju Abrahamu da će njegovo potomstvo postati narod. Izraelci su s vremena na vrijeme zajedno vjerno štovali Boga, posebno u stoljećima prije nego što su imali kralja. Ali nikada nisu imali središnje upravno tijelo koje ni izdaleka ne sliči današnjoj organizaciji Stražarske kule, bilo u obliku ili funkciji. Ipak, cijelo vrijeme, oni su još uvijek Božji izabrani narod. Kako to znamo?

Isus: poslan "izgubljenim ovcama doma Izraelova"

U vrijeme kad se Isus pojavio na sceni, Izrael je kao nacija bio sve samo ne visoko organiziran. Njima su vladali stranci. Oni nisu prakticirali čisto štovanje. Većina njih (ono što je ostalo od kraljevstva od deset plemena, plus potomci velikog broja Židova koji se nikada nisu vratili u Palestinu nakon babilonskog sužanjstva) su bili raspršeni širom svijeta. Njima su vladali brojni narodi i vladari. Podijeljeni su u svojim uvjerenjima. Ukrasili su i dodali na Zakon do te mjere da je čak i jednostavne naredbe kao što je subota bila gotovo nemoguće držati. Bogoslužje koje se obavljalo u Jeruzalemu je bilo korumpirano komercijalizmom i besmislenim ritualima i formalnostima.

Unatoč ovoj situaciji, Isusova služba je bila usmjerena Židovima i Samarijancima prije nego poganima. Zašto? Prema njegovim vlastitim riječima, on je poslan "k izgubljenim ovcama doma Izraelova" (Matej 15:24). Unatoč nevjeri i otpadništvu, oni su još uvijek Božji izabrani narod. Tek nakon njihova odbacivanja Mesije njihova "je kuća napuštena" - Matej 23:38.

Kako je Bog komunicirao s Izraelom?

Biblija je puna primjera o tome kako je Bog komunicirao sa svojim narodom. Nekima je govorio izravno (Postanak 46:1-4; Jošua 8:1) ili preko anđela (Suci 6:11-24; poglavlje 13). Drugi, uključujući i proroke, su primili vizije ili snove (1. Kraljeva 3:5-15; 9:1-9; Izaija 1:1; Amos 7:1-9; Ezekiel 1:1). No, većina poruka Božjem narodu dostavljene su preko proroka. Kako u Hebrejima 1:1 stoji: "Bog, koji je u prošlosti mnogo puta i na mnogo načina govorio našim praocima preko svojih proroka"

Najčešće, proroci bi se pojavili u Izraelu kada je Božji narod bio nevjeran. Jednostavno su dobili poruke od Boga i prenijeli ih drugima. Te su poruke od Boga, ili proročanstava, upozoravale ljude da se vrate od krivog štovanja i ohrabrivale ih da se pokoravaju zakonu i praksi istinskog štovanja. Tko imenuje proroke? Njih nisu birali nacionalne vođe, svećenici niti čak drugi proroci. Oni su imenovani od samoga Boga, po Duhu Svetom (Brojevi 11:24-29).

Budući da nije bilo aranžmana u Zakonu za imenovanje proroka, niti službeni postupak kako bi ih se odobrilo, svakom pojedinom Izraelcu je bilo ostavljeno da sam utvrdi da li netko tko sam sebe zove prorokom doista predstavlja Boga. Tako Zakon navodi tri znaka pravog proroke i proročanstva: 1. prorok je govorio u ime Jehove, 2. proročanstvo se obistinjuje, 3. proročanstvo promovira istinsko obožavanje - Ponovljeni zakon 18:20-22; 13:1-4. Posao proroka, kako je opisano u Bibliji, nudi malo prestiža ili moći. Proroci su bili nepopularni. Većina njih su bili tretirani loše od strane Božjeg izabranog naroda. Mnogi su brutalno proganjani ili ubijeni od strane nacionalnih vođa.

Jesu li Božji proroci ikada bili organizirani u središnje tijelo koje je usmjeravalo izraelski narod? Biblija na nekoliko mjesta spominje skupine proroka, kao što je u 1. Samuel 10:5, 10; 2. Kraljeva 2:3, 5, i 4:38, ali oni nikada nisu djelovali kao bilo koji tip redovnog "kanala komunikacije" od Boga. U stvari, s vremena na vrijeme proroci nisu bili svjesni drugih proroka, ili čak drugih istinskih klanjatelja. Na primjer, tijekom jednog od razdoblja nevjere sjevernog kraljevstva, prorok Ilija je vjerovao da je jedina osoba u Izraelu koja se nije poklonila Baalu. Ipak Bog mu je objavio: "Ostavio sam u Izraelu sedam tisuća ljudi, sva koljena koja se nisu prignula pred Baalom i sva usta koja ga nisu poljubila." (1. Kr 19:18). Te vjerne osobe bi se bez sumnje smatrale nelojalne pomaznom kralju koji je bio na vlasti. No, oni očito nisu bili organizirani u bilo koju vrstu grupe. Oni su živjeli mirnu osobnu vjeru u Boga, dok su bili okruženi Božjim nevjernim (ali još uvijek izabranim) narodom.

Tijekom cijelog pred-kršćanskog razdoblja, Biblija spominje vjerne pojedinace koji su bili odani Bogu, bez obzira na to jesu li čelnici nacije bili vjerni. To je istina sve do pojave Isusa. Pravedni prorok po imenu Šimun je vidio dijete Isusa, kao ispunjenje proročanstva koje mu je dano po Duhu Svetom. Vjerna proročica imenom Ana se također spominje - Luka 2:25-38.

Počinje kršćanska era

Isusov dolazak je donio novog glasnogovornika umjesto novog načina komunikacije između Boga i čovjeka. Hebrejima 1:2 kaže, "u ove posljednje dane obratio se nama preko Sina, kojega je postavio za nasljednika svega i preko kojega je načinio sav svijet." Bi li Isus uspostavio vidljivu organizaciju da zastupa svoje interese na zemlji, ili bi svaki pojedinac kršćanin bio "ambasador za Krista"? - 2. Korinćanima 5:20.

Kad je Isus ohrabrivao na budnost, "Petar je upitao: 'Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?' A Gospodin je odgovorio: 'Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojeg će gospodar njegov postaviti nad služinčadi svojom da im daje hranu u pravo vrijeme? Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi! Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svom imovinom svojom. No ako bi taj rob rekao u srcu svojemu: 'Gospodar moj kasni u dolasku', pa bi počeo tući sluge i sluškinje te jesti, piti i opijati se, gospodar tog roba doći će u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne zna i najstrože će ga kazniti i odrediti mu mjesto među nevjernima. Tada će onaj rob koji je razumio volju gospodara svojega, ali se nije pripremio niti je učinio po volji njegovoj, dobiti mnogo udaraca. A onaj koji nije razumio, pa je učinio nešto što zaslužuje udarce, dobit će ih malo. Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome je mnogo povjereno, od njega će se više tražiti." - Luka 12:41-48.

Stražarska kula koristi Isusovo retoričko pitanje u paralelnom odlomku iz Mateja 24:44-51 kao osnovu da prisvoji autoritet kao "[jedan i jedini] vjerni i razboriti rob" zadužen za "svu [gospodarevu] imovinu." Ali, teško je zamisliti da se ova prispodoba odnosi na razne vjerske organizacije, svaku s više ili manje odgovornosti na temelju onoga što je svaka učinila sa znanjem koje je imala. Isusove riječi imaju smisla samo kao poticaj kršćanima pojedincima da budu stalno svjesni važnosti pravilnog ponašanja prema drugima, osobito prema drugim kršćanima, sjećajući se uvijek činjenice da će jednog dana svatko morati odgovoriti višem Gospodaru.

Jesu li apostoli bili "Vodeće tijelo?"

Da je Isus htio uspostaviti "kanal komunikacije" kroz koji bi se otkrilo bolje razumijevanje Svetoga pisma, sigurno bi se očekivalo da bi njegovi vjerni apostoli bili ta skupina kojoj bi se takvo "novo svjetlo" otkrivalo. Međutim, zapisi pokazuju da to nije bio slučaj. Neki se od apostola pojavljuju često u nadahnutim zapisima rasta kršćanstva. No, samo su trojica napisala dio Biblije: Matej, Petar i Ivan. Drugi od dvanaestorice nisu ni blizu imali utjecaj u vidljivom rastu i širenju kršćanstva kao što su ga imali na primjer Pavao, Barnaba, Sila i Timotej. A većina inspiriranih kršćanskih Pisama su napisale i druge osobe osim dvanaestorice, od kojih je najpoznatiji Pavao, ali i Marko, Luka, Jakov i Juda.

Isusov život, smrt i uskrsnuće ispunili su mnoga proročanstva na način koji nisu predviđali vjerski učitelji onoga doba. Kršćanima je bila potrebna pomoć da ih razumiju. Kako je istina o Isusovoj ulozi kao Mesiji otkrivena ranim kršćanima? Prema Luka 24:13-35, Isus se, na isti dan kad je uskrsnuo, ukazao dvama učenicima na putu do Emausa, čovjeku po imenu Kleofa i, možda, njegovoj supruzi. "I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima." Ovo kompletno objašnjenje o tome kako se hebrejska proročanstva odnose na Isusa je bio izvanredan primjer božanske objave. Isus je podijelo obrok s njima i otišao. Oni su se odmah vratili u Jeruzalem, pronašali jedanaest apostola, i rekali im o njihovom susretu s Isusom. Dok su prepričavali događaj, Isus se pojavio pred okupljenom grupom.

Prije uznesenja na nebo, Isus jasno govori jedanaestorici da mu je već bila dana vlasti da osobno preuzme odgovornost za sve: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka ovoga poretka. " - Matej 28,18-20.

Isus je prije svoje smrti rekao svojim učenicima da će poslati Tješitelja, pomoćnika ili savjetnika koji će zauzeti njegovo mjesto na zemlji nakon što se on vrati na nebo: "I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog pomoćnika da bude s vama zauvijek, duh istine... vi ga poznajete, jer ostaje kod vas i u vama je." (Ivan 14:16-17). Govoreći kasnije u djelu Duha Svetoga, Isus je nastavio: "No kada dođe on, duh istine, uputit će vas u svu istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti ono što čuje i objavit će vam ono što dolazi. On će me proslaviti, jer će uzeti ono što čuje od mene i to će vam objaviti. Sve što Otac ima moje je. Zato sam rekao da od mojega prima i to vam objavljuje. " (Ivan 16:13-15).

Je li Duh Sveti trebao jednostavno raditi samo u kratkom intervalu, generaciju ili nešto duže nakon početka kršćanske zajednice, dok Isus nije organizirao novoosnovanu crkvu da preuzme dužnosti Duha Svetoga, tj. hranjenje učenika: "upućujući ih u svu istinu", i govoreći u Isusovu ime? Ne. Isus je rekao da će duh biti s njima "zauvijek", bez potrebe da bude zamjenjen. Budući da će Isus biti u stalnom kontaktu s njegovim učenicima nakon uskrsnuća po Duhu Svetom, nije bilo razloga da ih potakne da očekuju razvoj bilo kakve centralizirane grupe ljudskih predstavnika za vodstvo ili usmjerenje. Isus nije naznačio drukčije, kada je rekao: "... gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima." - Matej 18:20.

Jeruzalemski "sabor" – izvor " Novog svjetla"?

Stražarska kula sugerira da su starješine zajednice u Jeruzalemu, gradu iz kojeg se evanđelje počelo širiti po cijelom svijetu, djelovale uvelike kao i Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka, rješavajući pitanja od značaja za kršćane u drugim zajednicama, te djelujući kao izvor povećavajućeg razumijevanja istine. Ona navodi da su starješine u Jeruzalemu djelovale u tom svojstvu, kada je nastao problem koji se ticao obrezanja. Je li to ono što Biblija doista uči? Kakva je bila uloga Jeruzalemske zajednice, i kako su sam Isus i Duh Sveti djelovali u razvoju i rješavanju ovog problema? Ispitajmo zapise koji se nalaze u Djelima 15:1-35 i Galaćanima 2:1-14.

Prema Djelima, pitanje je podignuto kada su neki ljudi došli iz Jeruzalema ("neki od Jakova," vidi Gal 2:12) u Antiohiju i počeli podučavati nešto novo, nešto što Pavao nije učio ove vjernike iz poganstva. Što je bila ta "nova istina" iz Jeruzalema? "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti", rekoše. To je bilo u izravnom sukobu s onim što je sam Isus objavio Pavlu, da je se spašava samo po vjeri. Pavao je zauzeo snažan stav u vezi ovog "novog učenja." No, ljudi iz Jeruzalema su inzistirali u tome da su u pravu, tako da su Pavao i Barnaba uzišli u Jeruzalem "k apostolima i starješinama poradi tog pitanja." Pavlov izvještaj u Poslanici Galaćanima pokazuje da je išao u Jeruzalem ponukan od samog Gospodina, "kao rezultat objave." Kako se ispostavilo, određeni židovski kršćani su vjerovali da je obrezivanje bilo potrebno za spasenje.

Pavlov izvještaj ove situacije dan zajednici u Galaciji pokazuje da je on otišao na privatni sastanak s onima "koji nešto znače" u zajednici, istaknutim starješinama. Izložio "im je evanđelje [koje je propovijedao] među poganima i ni načas im nije popustio, nije se podložio". Ti su pobožni ljudi, pod vodstvom Duha Svetoga, priznali da su bili u zabludi, prihvatili ispravak koji je Krist dao preko Pavla, i govorili na većem sastanku s drugim starješinama, vodeći ga, pod vodstvom Duha Svetoga, tako da su svi stigli do ispravnog stajališta. Tada su napisali pismo isprike, upućeno posebno poganima u Antiohiji, upućujući ih da izbjegavaju neke stvari kako što će doprinijeti miru između Židova i pogana, kao i njihovom zdravlju i blagostanju. ²

Svakako nema dokaza da je ikakvo novo razumijevanje proizašlo iz ovog susreta. Prije se može reći da su starješine u Jeruzalemu primile korekciju nego da su dale smjer. Ovaj izvještaj ne daje nikakve dokaze da je postojalo "Vodeće tijelo" ljudi u Jeruzalemu koje je donosilo pravila i propise nad svim ostalim kršćanima. Sasvim suprotno je slučaj. Dokazi jasno pokazuju da je Božji duh djelovao kroz vjerne pojedinace da vode kršćanske zajednice daleko od zablude.

Božji Duh djeluje s ranim kršćanima

Isus je rekao svojim učenicima da ostanu u Jeruzalemu samo dok su ne "obuču u silu odozgor" (Lk 24,49). To se dogodilo na Pedesetnicu. Petar je tom prigodom govorio, uz primjenu Joelovog proročanstva na ono što se dogodilo. U to proročanstvo je bilo uključeno predviđanje, koje se trebalo ispuniti tijekom kršćanske ere, kad Bog kaže: "'U posljednje ću dane', govori Bog, 'izliti duha svojega na sve vrste ljudi, i sinovi će vaši i kćeri vaše proricati, mladići će vaši viđenja vidjeti, a starci vaši snove sanjati. Čak ću i na robove svoje i na robinje svoje u te dane izliti duha svojega, i oni će proricati.'" (Djela 2:17-18). Ovo proročanstvo govori da će Bog, po Duhu Svetom, komunicirati sa kršćanima na točno isti način na koji je za vrijeme pred-kršćanskim vremenima, izravno, kroz vizije, snove i preko proroka. Pokazuje li biblijski izvještaj da se to dogodilo?

Knjiga Djela apostolskih ispunjena je izvještajima koji jasno ilustriraju ispunjenje Joelovog proročanstva. Izještaji pokazuju vrlo aktivno sudjelovanje Isusa osobno, kao i Svetog Duha, anđela, vizija i snova u ranokršćanskoj zajednici. Ovo uključuje obraćenje pojedinaca, širenje zajednice, odabir i usmjeravanje apostola i misionara, čuvanje zajednica od korupcije krivim doktrinama, poticanje i pomaganje kršćanima kroz kušnje i nevolje, i vođenje zapisivanja i očuvanje svih bitnih informacija koje bi kršćani trebali u narednim stoljećima, to jest, kršćanskih Pisama. Nije postojao bitan dio rasta kršćanstva da ga Isus ili Sveti Duh nisu vodili i usmjeravali.

Razmotrimo slučaj Filipa i Etiopljanina. Filip je propovijedao u Samariji. Anđeo ga je poslao na cestu iz Jeruzalema u Gazu. Na putu je susreo etiopskog eunuha. Duh šalje Filipa k njegovim kolima. Nakon što ga je krstio, Božji duh je odveo Filipa dalje - Djela 8:36, 39-40.

Razmotrimo Kornelija, pobožnog, bogobojaznog čovjeka. Imao je viziju anđela Božjega, koji mu je rekao da pošalje ljude u Jopu da pozovu Petra. U međuvremenu, Peter, koji je bio na krovu u molitvi, pada u trans, i glas mu govori da su stvari koji su nekada smatrane nečistima sada čiste. Duh mu je govorio o ljudima koje je poslao Kornelije. Petar je otišao do Kornelijeve kuće, gdje je propovijedao evanđelje velikoj grupi ljudi, koji su postali kršćani - Djela 10:1-46.

Isus obraća Savla (Djela 9:3-6; 15). Savao (Pavao), pod utjecajem Duha Svetoga, je bio izniman među apostolima za nošenje kršćanske poruke ne-židovskim pojedincima. Započeo je mnoge zajednice. Tko ga je ovlastio da to učini? Je li ga ovlastila zajednica u Jeruzalemu, ili čak ona u Antiohiji, od koje je pošao na svoja misionarska putovanja? Ne. Savao i Barnaba su bili određeni kao misionari i poslani direktnom uputom Duha Svetoga - Djela 13:1-4.

Izvještaj pokazuje da su osobe kojima je Pavao propovijedao bile usmjerene da gledaju na samoga Krista za vodstvo, a ne na bilo koja skupinu starješina, u Jeruzalemu ili negdje drugdje. Kada je Pavao, ubrzo nakon njihova čudesnog izbavljenja negdje iza ponoći, govorio tamničaru u Filipima, jednostavno je govorio Božju riječ tom čovjeku i "svima u njegovu domu". Prije zore, tamničar i čitavo njegovo kućanstvo (eventualno, uključujući djecu i sluge) su bili kršteni. Je li Pavao usmjerio njihovu pažnju na lokalnu zajednicu da završi njihov "trening"? Ne, jer tamo nije bilo zajednice, samo još jedan nedavni obraćenik, žena imenom Lidija - Djela 16:30-34.

Postoji mnogo drugih primjera koji bi mogli biti navedeni, ali poruka je jasna: Isus Krist i Duh Sveti, a ne neki čovjek ili skupina ljudi, su igrali najaktivniju ulogu u vođenju ranih kršćana. Duh je vodio Pavla i njegove drugove u njihovim misionarskim putovanjima (16:6-10, 18:9-11, 20:22, 23, 21:04), spasio ih od opasnosti, nadahnuo ih da pišu pisma crkvama koje su bile rezultat njihova truda, da imenuju nadglednike - 20:28, 32, 33 ³.

Kao i Izraelci, i kršćani imaju način da razlikuju prave i lažne proroke i njihova učenja. Apostol Ivan, pri rješavanju ovog pitanja ne ukazuje na bilo koju vrstu organiziranih procesa odobravanja (tj. proroke ne odobrava nikakvo "Vodeće tijelo"; op. prev). Umjesto toga, on je rekao da se testiraju njihove "nadahnute izjave" («duhovi»). "Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet! Izjavu koju je nadahnuo Bog prepoznat ćete po ovome: svaku izjavu koja priznaje da je Isus Krist došao u tijelu nadahnuo je Bog. No nijednu izjavu koja ne priznaje Isusa nije nadahnuo Bog. Takvu je izjavu nadahnuo antikrist, a čuli ste da ona dolazi, i sad je već u svijetu." (1. Iv 4:1-3). Ivan nije usredotočen na izvor proročanstva ili ponašanje proroka kao kriterij za ocjenjivanje proročkog duha ili namjere poruke koja navodno dolazi od Boga. Umjesto toga, proročanstvo se sudi po svom fokusu. Ako je fokus na Kristu i njegovu otkupiteljsku činu, to je od Boga. Ako ne, to je od Antikrista (usp. Otk 19:10).

Radi li Bog s pojedincima i organizacijom?

S obzirom na silne dokaze da je Bog uvijek priopćavao svoju volju kroz pojedince, netko može pitati: Je li moguće da nam Bog komunicira određene stvari individualno i druge stvari kroz odobrenu organizaciju koja djeluje kao prorok? Ovaj koncept temelji se na ideji da organizacija može djelovati kao osoba. Povezanost s organizacijom može utjecati na članove da kopiraju gledišta njezinih čelnika, izražavaju se na vrlo sličan način, ili djeluju na uniforman način. Može se činiti da organizacija ima svoj vlastiti "um". Ali to nije tako. Organizacija nema sposobnost za samostalne misli, osjećaje, ili stavove. Ona nije poseban entitet kao osoba.

Organizacije se formiraju kada pojedinci žele udružiti svoje napore da se ostvari neki zadatak, postigne cilj, ili podijeli zajedništvo. Organizacija može biti mala ili velika, čvrsto ili labavo isprepletena. Članovi grupe mogu formirati pravnu korporacija kako bi vodili poslovanje. Možda će imenovati vođe ili glasnogovornike za skupinu, i dodijeliti poslove različitim članovima. Oni mogu utvrditi pravila ponašanja i operativne metode koje treba slijediti kako bi postigli svoje ciljeve. No, iako je uobičajeno govoriti o organizaciji kako nešto ostvaruje, ipak nikoja aktivnost koja se pripisuje organizaciji nije zapravo učinjena neovisno od pojedinih članova, koji rade sami ili zajedno. Svaka misao ili akcija dolazi od pojedinaca. Odvojena od svojih članova, organizacija je apsolutno nesposobna generirati, komunicirati ili sprovesti ideje. To znači da svaka komunikacija koja dolazi iz "organizacije" zapravo dolazi od pojedinca, iako taj član može iskreno pokušavati govoriti u ime grupe. To također objašnjava zašto je tako teško za iskrene svjedoke da utvrde ono što je samo "stajalište Društva" po određenim pitanjima, budući da pismena ili usmena komunikacija može biti kontradiktorna. Tome je tako jer oni jednostavno odražavaju različita gledišta različitih ljudi koji komuniciraju.

Organizacija jednostavno pruža način da se stvari odrade. Ona nema stav, sjećanje ili vlastitu savijest. Ona ne može voljeti ni mrziti. Ona nema emocije ili osjećaje. Ona ne može učiniti dobro ili loše. Organizacija ne može učiniti ništa od sebe. Samo ljudi mogu raditi stvari. I samo osoba može imati odnos s Bogom (ili s bilo kime drugim).

Nakon Drugog svjetskog rata, nacistička organizacija nikada nije završila na suđenju za ratne zločine. No, pojedinci koji su bili povezani s njom jesu. Organizacija ne može počiniti, niti se kazniti za zločine. Ona ne snosi nikakvu odgovornost. Ali ljudi da. Zato je Isus rekao, aludirajući na njegov dolazak u slavi, da će "odvojiti ljude jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca." Nastavio je dalje pokazujući da će svoju presudu temeljiti na osobnom ponašanju, a ne na slijepoj odanosti organizacijskim pravilima ili uvjerenjima - Matej 25,31-46.

To ne znači da su organizacije krive ili loše u sebi. Ali, one se moraju promatrati po tome što one zapravo jesu a što nisu. Organizacije su način za ljude da udruže svoje napore kako bi mogli ostvariti više kao grupa nego što bi mogli ostvariti kao pojedinci. Ali one nisu osobe s neovisnom voljom, intelektom ili sposobnostima. To znači da jedini autoritet koje organizacije imaju je u umovima pojedinaca koji su poslušni organizacijskim pravilima i propisima (usp. Rimljanima 6:16). Poslušnost smjernicama dobivenim od predstavnika organizacije se može percipirati kao poslušnost toj organizaciji. Ali ona to nije. Ona je jednostavno poslušnost volji pojedinaca koji su osmislili te smjernice, budući da organizacija nema svoju volju. Lako je izgubiti iz vida ovu jednostavnu činjenicu kada ste suočeni s dokazima o ogromnim postignućima koja su moguća kada pojedinci udruže svoje napore. No, velika zgrada i ostala materijalna postignuća ne impresioniraju Boga niti nužno ukazuju na njegovu naklonost i blagoslov - Postanak 11:6.

Ne bismo trebali biti zastrašeni ili prevareni kada lideri vjerskih organizacija ukazuju na vidljive oznake "uspjeha" kao znak da ih je Bog blagoslovio ili da podupire njihov rad. Bog ima apsolutno neograničene resurse i sposobnosti. On nema potrebu za bilo kakvim zgradama, tiskarama, financijskom potporom, ili bilo kojom vrstom organizacijske strukture da bi umnožio svoje resurse; kao da postoje stvari koje on nije mogao učiniti sam od sebe. Bog nema niti jedno ograničenje povezano s organizacijama. Na primjer, organizacijska pravila i propisi koji bi mogli biti najbolji mogući kompromis da upravljaju ponašanjem ljudi kao grupe mogu biti nepravedna prema pojedincima unutar grupe. Bog, s druge strane, može dati osobne smjernice svima. Možemo se osloniti na činjenicu da naš nebeski Otac zna naše individualne potrebe te da će ih zadovoljiti na najbolji mogući način - Matej 6:31-33; 1. Ivanova 5:13-15,20.

"Dođite k meni"

U stoljećima nakon smrti apostola, nastale su mnoge vjerske organizacije, često s vrlo iskrenih namjera, kako bi se osiguralo zajedništvo, izbjeglo progonstvo, te pokušalo zaštititi vjernike od lažnog učenja. Međutim, s vremenom, izvorni osnivači umru i članstvo raste. Aktivni, utjecajni pripadnici tih organizacija mogu prije ili kasnije izgubiti iz vida prvobitnu namjenu stvaranja zajedništva ili organizacije. U nedostatku vjere u Isusovu sposobnost da zadovolji potrebe svojim učenicima, ili potaknuti možda osjećajem odgovornosti, ili prilikama za financijski dobitak, moći ili prestiža, mogu se sakriti iza visoko proklamiranih ciljeva organizacije i manevrirati stvari tako da steknu veću kontrolu nad drugima. Strašne posljedice koje su u konačnici rezultat sazrijavanja tog postupka, napisane su krvlju i suzama preko stranica povijesti. Čelnici tih organizacija mogu tvrditi da predstavljaju Krista, i inzistirati na tome da imaju ovlasti govoriti u njegovo ime. Izjavljujući da imaju pravo tumačiti Bibliju, protjeruju svakoga tko se ne slaže s njihovim tumačenjima. Čiste biblijske porukr mogu zamijeniti svojim stavovima, i povećavati članstvo kroz ljudske načine kao obećanje sigurnosti unutar organizacije. Oni mogu održavati svoje članstvo putem ucjene, prisile ili prijetnje, diktirajući pravila i propise svojim članovima, zahtjevati odanost i financijsku potporu, i zastrašiti iskrene osobe svojom tiranijom vlasti.

Sve ove radnje donose veliku sramotu Isusu Kristu. Nakon opsežnog opisa vrste ponašanja u ljubavi kojeg bi njegovi pravi sljedbenici trebali prakticirati, Isus je upozorio: "Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." On je rekao: "ti ljudi" se mogu prepoznati po svojem ponašanju ili "plodovima", ne kao organizacija nego kao pojedinci (Matej 7:15-20). To je razlog zašto organizacijski rast ili veličina nužno ne pokazuju Božje odobrenje i blagoslov, jer Isus je rekao "Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti." - Matej 24:11.

Organizacije nisu krive same po sebi. One pružaju način da se kanaliziraju resursi kao što su vrijeme, energija i novac. U pogrešnim rukama, međutim, vjerske organizacije mogu koristiti ove resurse za druge svrhe osim za čast Isusa Krista i njegovo otkupiteljsko djelo. Zatim, kada pojedinci unutar organizacije odluče da se usredotoče na Krista, mogu se naći u sukobu s drugim članovima organizacije. Možda se suoče s izborom, budući da im lideri organizacije mogu zaprijetiti, da ih se nazove "opasnima" za druge članove ili da ih se protjera. To nije ništa novo. Ako nas članovi vjerske organizacije mrze ili nas nazivaju otpadnicima, jer smo vjerni samo Bogu i Njegovom Sinu a ne organizaciji, i kao rezultat toga isključe nas iz njihova zajedništva, sjetite se Isusovih riječi utjehe: "Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu." - Luka 6:22, 23 (usp. 3. Ivan 9,10).

Peter je izjavio: "Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno. " (Djela apostolska 10:34, 35). Pavao dodaje: "[Bog] nije daleko ni od koga od nas." (Djela 17:26-27). Naš odgovor Bogu može se desiti na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme, i mora se dogoditi na osobnoj razini. Bog je kupio svakog od nas kao pojedince s krvlju svoga Sina. On želi da se svatko od nas osobno pokaje za svoje grijehe, primi oproštenje, i dođe Isusu. "Dođite k meni," Isus je rekao: "... i ja ću vas okrijepiti." - Matej 11:28.

Gdje poći odavde?

Biblija kaže da je Bog kroz proroke govorio čovječanstvu u pred-kršćansko doba, i kroz svoga Sina u kršćanskoj eri. Nema apsolutno nikakvih dokaza nigdje u Bibliji da se čak i sugerira da je Bog ikada osnovao ili radio kroz malu grupu posebnih reprezentativnih slugu koji su redovito djelovali kao njegovi administratori, otkrivajući njegove poruke ili izražavali njegovu volju ostatku njegovoga vjernog naroda. To je razlog zašto ne postoji niti jedan poticaju u Bibliji da se identificira ili da se ispoljava odanost, vjernost, poslušnost, ili suradnja takvoj odobrenoj grupi predstavnika.

Ne možemo prenijeti našu osobnu odgovornost pred Bogom na drugu osobu, i, kao što smo vidjeli, organizacija ne može preuzeti odgovornost za ništa. Pavao je rekao: "Dakle, svatko će od nas za sebe položiti račun Bogu." (Rim 14,12). Na dan kad moramo donijeti račun Bogu kako smo živjeli, zapis vjernosti organizaciji neće biti nikakvih zamjena za dobar zapis vjere u Boga koja je rezultirala dobrim kršćanskim ponašanja prema drugima, osobito Isusovim sljedbenicima.

Zaključci prikazani u ovom dokumentu, ako se prihvate, mogu stvoriti problem osobama koje mogu razmotriti daljnju povezanost s organizacijom Stražarske kule. Ako se odluče otići, mogu se pitati kamo da idu. Čak i ako imaju ozbiljna doktrinarna neslaganja s organizacijom Stražarske kule, možda će uzeti u obzir jednostavno da ostanu u njoj, jer posljedice odlaska, posebno zbog doktrinarnih razloga, će gotovo sigurno uključivati odbacivanje od strane prijatelja i obitelji, povrh toga klevete i ogovaranja. Napuštanje možda nije vrijedno takvog zlostavljanja, pogotovo ako se ode u potrazi za "istinom" u drugu grupu ili crkvu, da bi se samo otkrilo da nova crkva ima određene doktrine ispravne, ali ne i "cijelu istinu". Traženje "istine"  među organizacijama može biti besplodno i frustrirajuće. No, to sigurno nije jedina, ni najbolja, alternativa. Zapravo, odluka uopće ne bi trebala biti oko odabira između različitih organizacija. Zašto ne?

Publikacije Stražarske kule uče da istinska religija mora naučavati svu istinu te da ako je samo jedno učenje krivo, cijelo tijelo učenja je sumljivo. U prikazu Stražarske kule, "istina" se sastoji od "ispravna učenja" ili "točna objašnjenja" koja izgledaju u skladu sa stvarnošću, tumačenja koja se mogu podržati ili "dokazati" ljudskim razmišljanjem i korištenjem biblijskih referenci za podršku na isti način na koji znanstvenik ili matematičar može pokušati objasniti rad fizičkog svemira rasuđujući na temelju prihvaćenih matematičkih ili fizikalnih aksioma ili postupaka.

Ovaj pristup ne može se koristiti da bi se spoznalo Boga. Pavao je upozorio protiv takvog pogled na znanje: "Ako tko misli da što zna, još to ne zna onako kako bi trebao znati. Ali ako tko ljubi Boga, njega Bog poznaje." (1. Korinćanima 8:2-3). Pavao jasno kaže je ljubav prema Bogu daleko važnija od onoga što znate o činjenicama ili biblijskim pasusima. Niti jedna osoba ili skupina osoba, a time, niti jedna organizacija, crkva ili vjerska grupa ne zna sve o Bogu i njegovim putovima. Tako da nitko ne može pronaći "istinu koja vodi u život vječni" na način da traži "ispravno" objašnjenje biblijskih pasusa ili da "dokaže" doktrinarni stav. "Istina", u biblijskom smislu, se jednostavno ne nalazi tamo.

Isus je rekao: "Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene." (Ivan 14:6). Dakle, poznavanje "istine" u biblijskom smislu mora započeti s odnosom s Isusom Kristom, jednostavno prihvaćajući ga kao Božjeg Sina i našeg Spasitelja, posrednika, Gospodina i Kralja (1. Korinćanima 3:11). Kada su ga mnogi od njegovih učenika ostavili, jer nisu razumjeli nešto od njegova nauka, Isus je upitao dvanaestoricu, "'Hoćete li i vi otići?' A Šimun Petar mu je odgovorio: 'Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi smo povjerovali i spoznali da si ti Svetac Božji.'" (Ivan 6:67-69). Isusovi apostoli ga nisu namjeravali napustiti i otići negdje drugdje u potrazi za "istinom". Znali su da im nitko drugi nije mogao dati život. Petrov odgovor na Isusovo pitanje pokazuje da je on shvatio da pitanje nije bilo o tome gdje ići, nego o tome kome vjerovati. Apostoli su prepoznali Isusa kao jedini izvor istine, i znali su da ne mogu vjerovati nijednoj drugoj osobi ili skupini osoba da im da učenje koja će dovesti do vječnog života.

Apostol Ivan nas uvjerava da smo dobili "razum da možemo upoznati pravoga Boga. Preko njegova Sina, Isusa Krista, mi smo u zajedništvu s pravim Bogom. To je pravi Bog i život vječni." (1. Ivanova 5,20). Ivan je nastavio: "Dječice, čuvajte se idola!" (r. 21). Zašto ovo upozorenje? Jer ljudi imaju tendenciju da slijede druge osobe ili vjerske sustave umjesto Krista. Publikacije Stražarske kule ukazuju na organizaciju u terminima koje Biblija koristi da se odnose na Isusa Krista. Svjedoci kažu da su "u istini", to znači da su "u organizaciji". Organizacija je predstavljena na način da rukovodi "sve kraljeve interese" na zemlji, za sve one za koje je Isus zaista rekao da će ih on osobno rukovoditi. Pripisavanje organizaciji stvari poput sposobnosti da bude izvor Božjeg duha, njegovog blagoslova i smjera, ili pružanja kanala kroz koji dolazi čisti nauk, vodstvo, ili zaštita od neprijatelja, nije ništa manje nego idolopoklonstvo (usp. Izl 32:4). A osobe koje usmjeravaju pozornost na organizaciju umjesto na Krista Isusa su lažni proroci.

Umjesto da slijedite bilo kojeg čovjeka ili grupu ljudi, slijedite samo Isusa Krista. On ima "svu vlast na nebu i na zemlji" (Matej 28:18). Na osnovu toga čvrstog temelja, zajedništvo s drugim kršćanima, bilo da ga preferirate manje ili više strukturiranog, poprima skroz novu dimenziju. Tražite i zasigurno ćete pronaći druge prave kršćane s kojima ćete dijeliti čistu radost pripadanja i dijeliti Isusovu ljubav, vođeni Božjim duhom i Njegovom Riječju - Biblijom, za njegovu vječnu slavu i hvalu.

Bilješke

¹ Stražarska kula uspoređuje Noinu arku sa svojom organizacijom. Ona kaže da je Bog providio arku za spasenje i da su se u nju okupili svi pravednici onoga doba na zemlji kako bi se spasili od uništenja u poplavi. Važno je napomenuti da, iako su se njegova supruga, tri sina i snahe spasili od potopa s njim, Noa je jedini koji se izričito spominje u biblijskom izvještaju kao pravednik u to vrijeme, kako u Postanku tako i u Isusovoj i Petrovoj referenci na potop (Matej 24:38, 2 Petrova 2:5). Biblija ne navodi ili čak ne sugeriraju da su oni bili nepravedni. No, niti ne utvrđuje da je Noina obitelj bila pravedna, niti da je samo pravednim osobama bilo dozvoljeno ući u arku. Jehova se izričito spominje kao Šemov Bog tek mnogo kasnije, u Abrahamovo vrijeme. Bilo koji od drugih, ako su bili i nepravedni, možda su bili pošteđeni radi Noe i da nastave ljudski rod. Kasnije, obitelji i svojti pravednog Lota je bio ponuđen spas od uništenja Sodome i Gomore, iako nisu pokazali snažnu sklonost prema istinskom obožavanju.

² U pismu, pogani su bili ohrabreni da se suzdrže od "hrane žrtvovane idolima" i "mesa zadavljenih životinja". Kasnije, međutim, Pavao raspravlja o jedenju mesa i drugih namirnica i jasno kaže da je njihovo izbjegavajnje pitanje savjesti, i da je za kršćane glavni motivirajući faktor za izbjegavanje nekih stvari da one ne bi bile uzrok drugome da posrne. Usporedi Rimljanima 14:14, 20, 21; 1. Korinćanima 10:19-33.

³ Sugerirano je da su nadglednici "imenovani" od strane Duha Svetoga u smislu da su ljudi koji znaju biblijske kvalifikacije za nadglednike imenovali ljude koji su u skladu s tim kvalifikacijama. To je razumno objašnjenje, a ugledni komentatori sugeriraju da su nadglednici u Efezu imenovani od strane nekih predstavnika Crkve. No, sama Biblija ne navodi da je Pavao ili bilo tko drugi imenovao ove nadglednike. Pavlova pisma Timoteju i Titu koja sadrže te kvalifikacije još nisu bila napisana. Biblija kaže da su efeški nadglednici bili imenovani od strane Duha Svetoga (Dj 20,28). Tako je moguće da je Duh Sveti izravno imenovo te ljude na mjesto nadglednika. Ako je tako, moguće je da je promatranjem ovih ljudi imenovanih izravno od Duha Svetoga, Pavao bio inspiriran da zapiše kvalifikacije za ovu službu Timoteju i Titu.

Ovaj dokument se u cijelosti ili djelomično može kopirati ili distribuirati bez pismenog odobrenja autora, sve dok se za to ne naplaćuje nikakva naknada. Pitanja ili komentari mogu se uputiti autoru na adresu: 1 New Haven Ave Ste 13, Milford, CT 06460-3398., ili na e-mail.

(Početna)